28.06.2006., srijeda

ZOO

evo jos jedna od starijih prica...
sad cu pocet dopisivati novije...

ZOO

Vrtilo mu se u glavi, nije znao gdje je. Sjecao se samo snaznog bljeska kroz vjetrobransko staklo automobila dok se vozio kuci s posla.
Ležao je na nečem tvrdom, zavezan remenjem oko zglobova na rukama i nogama. Oko njega nalazila se samo tama i mrtva tišina osim sporadičnog šuma nekakvog uređaja za kojeg nije znao što radi. Svaki je šum bio popraćen slabašnim povjetarcem koji je prelazio preko njega i osvježavao zrak koji je disao. Iz toga je zaključio da zvukove proizvodi pročiščavać zraka.
Pokušao se osloboditi. Trznuo obje ruke kako bi potrgao remenje, ali nije uspio. Isto se ponovilo i sa nogama. Nije bilo izlaza, morao je pričekati da ugleda svoje još tajanstvene tamničare.
Sekunde su mu prolazile kao vječnost dok je sav napet isčekivao dolazak do sada još neviđenih neprijatelja. Osjećao je strah duboko u kostima, frustraciju koja proizlazi iz zatočenosti, razočaranje, sažaljenje nad samim sobom i na kraju je pao u san, shrvan osjećajima i umorom izazvanim napetim isčekivanjem.
Probudilo ga je jako svjetlo i žamor grlenih zvukova. U prvi mah nije shvatio što ga okružuje i onda mu je polako do uma došla slika koju su oči gledale. Onesvjestio se od straha, a nekoliko očiju istog bića gledalo g aje sa zanimanjem. Dugačak krak bolesne ljubičasto-plave boje podigao je skalpel sa stola i počeo svoj krvav posao.
Ovoga ga je puta probudila intenzivna bol u svakom mišiću, svakoj kosti. Prsni koš mu je pucao od boli. Otvorio je oči i odmah ih zatvorio, navrle su mu suze, bol ga je natjerala da vrisne. Sve četiri ruke su mu se zgrčile i duge kanđe nasađene na njegove nekad ljudske, sada duge i člankovite prste, zarezale su duboko u metal stola pod njim.
Iz čeljusti na prsima izašao je vrisak, visok, dugotrajan, pun boli i patnje. Dugački šiljasti zubi zaškrgutali su i čvrsto se stisnuli jedni uz druge.
Bez ikakve nade zatvorio je oči, želeći svoju smrt.
Ljigavo, krakato biće zadovoljno je promatralo rezultat svog eksperimenta i odlučilo u koji će kavez smjestiti svoj novi zoološki eksponat.

27.06.2006., utorak

smrt

Evo, jos jedna malo starija prica...

Smrt

Osjetio je ruku na ramenu.
OPROSTI ŠTO KASNIM. ZNAŠ, NISAM VIŠE ZA OVAJ POSAO. BIT ĆE DA STARIM.
Okrenuo se. "Smrt?", upitao je.
DA. Nasmješila mu se bijela lubanja ispod tamne kapuljače.
DRAGO MI JE. TI SI PRETPOSTAVLJAM HARRY. JOŠ JEDNOM OPROSTI ŠTO KASNIM, ALI SAM IMALA ZBILJA PUNO POSLA. LUDI BOMBAŠ MI JE PRIBAVIO OKO TRISTOTINJAK MUŠTERIJA. VJERUJ MI, NIJE LAKO OBJASNITI TOLIKOJ MASI DUŠA DA SU MRTVE.
"Dakle, zbilja sam mrtav?"
DA.
"Kvragu!"
EJ. PUSTI MI STRICA NA MIRU. NEMA ON NIŠTA S TIM.
"Maloprije si rekla da stariš. Kako Smrt može starjeti?"
ZNAŠ ONU IZREKU DA NEKE STVARI POSTOJE ODUVIJEK I ZAUVIJEK?
"Da."
E, TO NIJE ISTINA. ČAK NITI PRVI BOG NIJE POSTOJAO ODUVIJEK I ZAUVIJEK, PA KAKO BI ONDA JA KOJA MU NISAM NI U BLIŽEM SRODSTVU?
"Čekaj, pa tko će onda tebe naslijediti?"
DJED MRAZ. ŠTA JA ZNAM TKO. NETKO SPOSOBAN. NETKO TKO SE RAZUMIJE U POSAO. HARRY, ŠTO SI TI BIO PO ZANIMANJU?
"Grobar."
SAVRŠENO. HOĆEŠ LI MOLIM TE POĆI SAMNOM?

* * *

Osjetio je ruku na ramenu.
BOK. JA SAM SMRT.
"Ja sam mrtav?"
DA. DOBRODOŠAO U ZAGROBNI SVIJET. MENE SI SLOBODNO PREDOČI KAO NEKU VRSTU TURISTIČKOG VODIČA.
"Pa jel' nije Smrt žensko?"
DOBRO. JA SAM HARRY, SMRT SE POVUKLA IZ POSLA. MOLIM TE, POĐI SAMNOM, VODIM TE U BESPLATNI OBILAZAK SVIH DEVET KRUGOVA PAKLA A AKO BUDEŠ POSEBNO DOBAR, VIDJET ĆEŠ I ČISTILIŠTE...

knjiznica

evo dakle jedna stara prica... napisana pred oko pet godina :)
za pocetak...

Knjižnica

Šetao je ulicom i zadivljeno promatrao zanosnu arhitekturu bliskoistočnog grada u kojem se nalazio na poslovnom putovanju. Jedino što mu se nije sviđalo bila je stravična gužva na ulicama. Tisuće i tisuće ljudi koji se gurkaju i prestižu da bi što prije stigli Bog-zna-kud bio je vrlo iritantan prizor za jednog Europejca.
Naišao je na veliku okruglu građevinu koja ga je podsjećala na knjižnicu. Vođen čistom znatiželjom, ušao je unutra i ustinu, bila je to knjižnica.
Prošetao se između prašnjavih polica ispunjenih raznovrsnom literaturom. Očarano je razgledao stare kožne korice vrijednih izdanja nekih filozofskih rasprava.
Šetao je dosta dugo i sjećao se mnogih knjiga koje je pročitao. Misli su mu vrlo brzo odlutale i kada se je ponovo skoncentrirao na police, u njih mu se uplela zanimljiva činjenica... Još je uvijek bio na slovu A.
Osvrnuo se i pokušao pronaći put natrag otkuda je došao, ali iza njega u nedogled su se nastavljale potpuno jednake, teške drvene police ispunjene masom papira.
Ponovo je svrnuo pogled na korice knjiga. Poslagane abecednim redom, na svakim je koricama bilo ispisano jedno ime. Nekih knjiga bilo je istog imena, ali različite starosti što se vrlo dobro vidjelo u debljini naslaga prašine na njima. Znatiželja ga je ponukala da pokuša pronaći knjigu sa svojim imenom.
Uskoro ju je i našao. Otpuhnuo je s nje prašinu, izvadio je iz police i okrenuo prvu stranu. Počeo je čitati.
Čak i sama činjenica da čita knjigu naslovljenu njegovim imenom bila je dosta čudna, ali saznanje da ona sadrži njegov životopis nasmrt ga je uplašilo. Prolistao je prvih par stranica i pročitao kako je krenuo u vrtić, malu školu...
Hoće li ako dovoljno daleko prolista moći pročitati svoju budućnost? Koji čovjek ne želi znati što će mu se dogoditi za neko vrijeme? Ali, opet, što ako će mu se dogoditi nešto jako ružno, a on će to znati i neće moći promijeniti svoju sudbinu? Odlučio je saznati.
Primio je listove knjige između palca i kažiprsta i sa izrazom straha na licu prolistao nekoliko listova.
Došao je do sadašnjosti.

Tekst u knjizi započinjao je sa riječima: " Šetao je ulicom i promatrao zanosnu arhitekturu bliskoistočnog grada u kojem se nalazio na poslovnom putovanju..."
Vrijeme mu je stalo. Budućnost mu je postala sadašnjost, zamrznuta u vječnoj petlji prašnjave knjige u isto tako prašnjavoj knjižnici, na samoj granici postojanja.
***
Na ulici ispred vrata knjižnice, svjetina se tiskala i probijala, da bi što prije stigla Bog-zna kud.

19.05.2004., srijeda

she



Yesterday has come
Seeking its toll on me
My old mistakes
It's gone too far
In sorrow and pain
I turned her my back
One that meant everything
Now is gone

Cold wind on my face
Biting trough skin
I have no wish
But to lie down and die

No meaning in life
Nothing to live for
A spark of hope
On the blade of my knife

I've reached
The point of no return
I won't look back
One that gave me my soul
Now is gone

All that I've had
Lies broken in pieces
Sharp shards of my life
Can end it too well

I won't wait long
For new light and dawn
But the shadow won't
Ever be gone...




(*ovo je staro ali morao sam staviti ; )) *)

18.05.2004., utorak

friziderizam ili friziderovi svjedoci

frizideru nas koji jesi u kuhinji
sveti se lediste tvoje
budi hladnoca tvoja
kako u ladici za jaja tako i na policama
pijacu nasu svagdasnju hladi nam danas
i otpusti led svoj da te ocistimo
kako i drugi ljudi ciste frizidere
i ne uvedi nas u napast
nego izbavi nas od gladi
ham

frizideru bijeli mili
svojim hladom me zakrili
prema gorenje obecanju
cuvaj hranu nocu, danju
osobito pak me hrani
da mi tijelo glad ne rani.
kad ujutro k tebi pođem,
sretno da do tebe dođem,
da se ondje s tobom hranim
a jos manje poslije radim.
ham

vjerujem u zanussija, frizidera prepunog
hladitelja mlijeka i žemlje,
i u gorenjea i koncara, nasljednike njegove jedine,
frizidere nase,
koji su napravljeni po thomasu elkinsu
rodeni od johna standarda
dovrseni pod alfredom mellowesom
napravljeni, zapakirani i prodani
sasli u kuhinju, odmah zatim i napunjeni.
otvoren od moje ruke
sjedi s desna skrinji bijeloj svehladecoj
odonud ce doci hladiti meso i mlijeko.
vjerujem u electroluxa svetoga
svetu frizidersku crkvu, opcinstvo presvetih
hladenje namirnica,
cuvanje mesnih proizvoda, freon vjecni
ham


7 svetih sakramenata

1. dorucak
2. marenda
3. pred-rucak
4. rucak
5. zakuska
6. vecera
7. nocni objed

10 Zanussijevih zapovijedi

1. Ja sam Zanussi, frizider tvoj, nemaj drugih frizidera uz mene
2. Ne izusti imena frizidera svoga uzalud
3. Spomeni se da objedujes bar 3 puta dnevno
4. Jedi cesto i punomasnu hranu da dugo zivis i dobro ti bude na zemlji
5. Ne povracaj namjerno
6. Ne bacaj hranu
7. Ne ostavljaj otvorena vrata moja
8. Ne istekaj me iz struje
9. Ne pozeli tudeg obroka
10. Ne pozeli nikakve tude hrane

1 glavni grijeh : glad

zapovijedi ljubavi

Ljubi frizider, svim srcem svojim, svim zelucem svojim i svom dusom svojom.
Ljubi svoj frizider vise od samoga sebe

djela milosrda

gladne nahraniti, zedne napojiti

Blazenstva

1. Blazeni nahranjeni, jer njihov je trbuh pun
2. Blazeni bogati, jer njihov je frizider pun
3. Blazeni zdravi, jer mogu sve jesti
4. Blazeni puniji, jer mnogo jedu
5. Blazeni rumeni, jer mnogo piju
6. Blazeni konobari, jer uvijek mogu piti
7. Blazeni kuhari, jer uvijek mogu jesti
8. Blazeni svi oni koji jesu, jer postojanje zahtjeva jelo i pice

Zdravo Frizideru

Zdravo frizideru, hrane puni
Blagoslovnjen ti medu aparatima
Blagoslovljen plod police tvoje, meso
Sveti frizideru, oce hrane, hladi za nas namirnice
sada i na cas smrti nase, ham.

OPOMENA

Covjece pazi
da ne jedes malo
kad si gladan!

Pusti
da cijelog te prode
blagi okus mesa

Da ni za cim ne zalis
kad se budes punim trbuhom
izlezavao na kaucu!

Na kraju dana
mjesto müsle
pojedi sav jeger cijeli!

Kajanje

Frizideru moj, kajem se od svega srca jer dijetom uvrijedih Tebe, Zanussi, najveće i najmilije dobro.
Žao mi je za svaki obrok što ga prezačinih i svaki koji propustih.
Čvrsto odlučujem s Tvojom milošću:
redovito jesti,
na hranu stavljeti parmezan
kloniti se lose hrane
i vise ne propustiti obrok
Po zaslugama muke Spasitelja našega Thomasa Elkinsa smiluj mi se, Zanussi.


Knjiga Postanka
Bio je potpuni mrak. Samo je Zanussi postojao oduvijek i njemu postade dosadno u tom vjecnom mraku. Zanussi rece : Neka bude svjetlo. I otvori vrata svoja i bi svjetlo.
Tada rece. "Neka bude zemlja." I bi zemlja.
"Neka bude sav zivot, i leteci, i gmizuci i hodajuci i plivajuci." I nastadu zivotinje.
Tada, zadovoljan svojim radom Zanussi stvori jos i vode i sve sto vidite oko sebe.
Legne da se odmori, ali zivotinje, pohotnice jedne, pocese da se mnoze i nakon nekog vremena bilo ih je previse. I tada rece Zanussi : "Neka bude bice koje ce jesti sva ostala bica, uzivati u tome i uciniti to smislom svojega zivota." Uze malo zemlje i izmodelira glinenog covjeculjka. Upuhne zivot za njega i prvi covjek se probudi. Tada rece covjeku : "Idi i hrani se iz moga vrta, samo ne jedi gljive iz sredine vrta jer one dobre nisu, a pogotovo za zeludac."
Covjek ode i nahrani se mesom, raznim ostalim finim stvarima i vrati se nazad ka Zanussiju.
"Oce, Frizideru", rece, "ja sam sam, jadan, i nemam druzice. Napravi mi jednu, o veliki Frizideru!"
Tada Zanussi uze jos malo gline i napravi zenu, na sliku i priliku muskarcevu. I zena bi ruzna. Tada uze opet nju u svoje prste i dovrsi je, da bude lijepa i meka, podatna. Muskarac bi zadovoljan.
"... Ali ne potraja sreća tog muškarca, a Electro mu bijaše ime, jer ga Lux, žena njegova, stalno vukla za nos... I gledala kako da smota koji krmić ili dobru bocu više mimo njegova pogleda... I jednog joj dana priđe Sotona u obliku mesnog crva i reče: "Skuhaj i pojedi juhu od gljiva što rastu iz sredine vrta, da ti bolje sjedne glavno jelo..." I Lux se prevari... Povjeruje priči o juhi kao savršenom predjelu... I skuha neku splačinu od gljiva... Te ponudi Electra, a ovog smrad smanta te on kuša od te juhe... I javi se tada Zanussi i izbaci ih oboje iz Rajskog vrta rekavši: "Ti Electro... Cijeloga ćeš se života boriti da nahraniš ženu svoju... A ti Lux... Djeca tvoja jest će od tebe i tvojeg mlijeka i još će te stalno bradavice boljeti... I krvavo ćeš platiti za ovu juhu.. U kamatama... I tako vi i vaši potomci.." I oni pognutih glava i pokvarenog želuca od one juhe od gljiva pobjegoše iz Rajskog vrta... A na vrata Zanussi postavi dva anđela s plamtećim ražnjićima da ih čuvaju... "
Živjeli su teško, na rubu gladi i na početku su imali samo dva sina: Koestlina i Badela.
Koestlin je pekao kekse i radio umjetnička djela od slastičarskih preparata, a Badel je pekao rakiju, dobru domaću prepečenu šljivovicu. Jednoga dana, oni pronađoše ovelik komad sira koji ispade vrani ispod pazuha. Pogledaše se i u isto vrijeme posegnuše za njim. Badel reče: "Pusti ja sam ga prvi vidio!", ali Koestlin reče isto i počeše se tući. Koestlin primi Badela za grlo i uguši ga.
Zanussi, ljut radi tog ubojstva, pronađe Koestlina i za kaznu mu kosu pretvori iz crne u crvenu, te mu učini oveću govornu manu. Protjera ga što dalje od prvih ljudi i reče da se više ne vraća.
Kasnije je od Koestlina nastalo još mnogo mnogo njemu sličnih agresivnih ljudi. Prozvaše ih šiptarima i počeše da ih se klone.

Jednom kada je bilo već mnogo ljudi, a većina su bili zli pogani, ili čak krivovjernici, Zanussija zasmeta njihov način života i odluči ih kazniti. On reče McDonaldsu: "Napravi barku i u nju stavi po tri od svake vrste životinja: dvije za rasplod i jednu za hranu, i svojih 7 sinova i njihove žene."
McDonalds je gradio mjesecima i kada je napokon završio barku i učinio što mu je naložio Zanussi, počeše padati kiša.
Padala je danima, mjesecima i hrane je polako nestajalo. Zadnjeg dana plovidbe morali su žrtvovati jednu vrstu da ne umru od gladi. Izvlačili su slamke i ptica Dodo izvukla je najtanju.
Za par dana vode je nestalo isto kao i pogana i krivovjernika koji su se utopili u velikom pokolju.

Dramatis Personae:
McDonalds je kasnije otvorio lanac fast-food šatora i na tome zaradio mnogo zlata.

Jednom bijahu dva grada, jedan do drugoga. Oba su bila prepuna ljudi koji su smatrali da su lijepi ako im se vide rebra. Gladovali su i izgladnjivali se, ali povrh svega nisu poštovali Zanussija.
Njega je to razbijesnilo i odlučio se poduzeti dramatične korake. Poslao je dva niža Boga, koja je sam stvorio da ima s kim razgovarati u trenutcima potpune dosade, Končara i Gorenjea. Na oba grada, Anoreksiju i Bulimiju, pustili su kišu vrućih sarmi i sravnili ih sa zemljom. Tako nestadoše i ti nevjernici sa lica zemlje.

sjesti ili nasjesti?

sjesti ili nasjesti? Covjekov put i vizija je oduvijek bilo sakupljanje ultimativne kolicine znanja... nekog maksimuma znanja i informacija koji bi mu omogucio velike stvari, ali da li je to zbilja toliko pozitivno koliko se misli?
Ne.
Pogledajmo stolac.
Stolac sjedi i suti ne zato sto je glup ili zato sto nista ne zna nego, upravo suprotno, zato sto sve zna. Stolac posjeduje tu apsolutnu kolicinu znanja kojoj tezimo i vise ga nista ali potpuno nista ne zanima.
Sjedi nezainteresirano i nicim se ne bavi.
Da li je, dakle, nas put prema potpunom znanju korak unaprijed ili unazad?
Hocemo li ikada doseci to potpuno i apsolutno znanje i hocemo li kada ga steknemo postati stolac?
Da li je nas maleni maleni korak unaprijed ustvari ogroman skok unazad?

<< Arhiva >>

(C)opyright MorteTM